Uzeli su nam dvije godine života…uzet će i sve ostalo ostanemo li pasivni

 

Urlikanje

Bila je to nedjelja, 29. ožujka 2020. godine kada se diljem Hrvatske s brojnih prozora i balkona, točno u 20 sati zaorila „Moja domovina“. Radilo se o pozivu na podršku ispaćenim zdravstvenim radnicima, za koje su mediji izvještavali kako doslovce padaju s nogu od posla u pretrpanim bolnicama. Tada svakako nije bilo vrijeme za proslave s harmonikašima i snimanje tik-tok plesova, jer su tih dana bolnice pucale po šavovima uslijed kataklizmičkog broja hospitaliziranih od sasvim nove bolesti covid-19. Pozivi na ovakav vid podrške građana bio je samo loša kopija istih bizarnih scena diljem kineskih i europskih gradova. Bio je to samo početak distopije…

Teški dani medicinskog osoblja tijekom “pandemije”

Točno dvije godine kasnije ponovo se ori s prozora i balkona kineskih gradova, ali ovaj put se ne radi o pljesku i pjesmi, već o zastrašujućim urlicima ponovo zatvorenih stanovnika.

„Zlobni“ među nama bi rekli da je to posljedica prepuštanja „uzdi“ vlastitog života drugima, kada zaslijepljeni plaćeničkim medijima i raznim kvazi-stručnjacima nismo vidjeli kako oni ne rade za našu dobrobit, nego za račun elite koja vlada iz sjene. Mnogi još ne shvaćaju da je „Moja domovina“, koju su toliko zdušno pjevali na svojim balkonima, simbolično označila početak kraja svih naših sloboda, ljudskih prava, pa ako hoćete i vlastitog nam zdravlja.

Svi mi koji smo tada pokušavali (a i danas pokušavamo) upozoriti što se zapravo događa, proglašavani smo teoretičarima zavjere, antimaskerima, antivakserima…a sve naše strepnje su se gotovo u potpunosti obistinile. Sve sulude mjere u navodnoj borbi protiv nekakvog virusa nisu uspostavljene zbog zaštite zdravlja, „cjepivo“ nije proizvedeno da spriječi bolest, zarazu i umiranje…rat nije slučajno započeo, ekonomski kolaps nije posljedica, već konačni cilj. Uglavnom, teorije zavjere više nisu teorije zavjere…

Zastrašujuća snimka iz Šangaja (pojačati zvuk na najjače)

A nije da nas nisu lijepo zavarali…dva tjedna kući uz čaj i Netflix, odmor od svakodnevnog odlaska na posao zaista je mnogima od nas dobro zvučao. No, prije nego li smo uopće i počeli razmišljati o tome jesmo li prevareni, već je bilo prekasno…sve su nam oduzeli.

Naravno, da bi mogli realizirati ovakav plan morali su „angažirati“ visoku razinu straha i postupno je pojačavati. On se pojačava i danas, makar će mnogi reći da stvari idu nabolje…možda, ali za koga? Uzevši nam sve slobode počeli su igru „vraćanja igrački“ uz određene uvjete…ali moraš nositi masku, ali moraš se „cijepiti“ jednom, dvaput, triput…ali moraš imati covid potvrdu, ali moraš mrziti Ruse (misli se na narod), ali moraš plaćati bezgotovinski…ali…   

Borba je u tijeku, nije da šutke padamo, ali ovim tempom osvješćivanja ljudi i cjelokupni razvoj situacije zasad ne garantiraju dobar završetak…Urlikanje s prozora Šangaja je vrlo indikativno i ne treba ga olako shvatiti. Istina je da se radi o Kini koja prednjači u implementaciji distopijskog društva, ali ne zaboravite da to vrište isti oni ljudi kojima je tijekom ove dvije godine sve drugo bilo puno zanimljivije od suočavanja sa stvarnošću. Mislite da ih sada mogu utješiti filmovi, serije, sport, glazba, hrana iz dostave, tehničke drangulije…ili to što su im u nekom periodu bile ukinute sve mjere? Pa, teško…

Samo kažem…da se sjetite sutra kad nam opet kažu da nije gotovo nešto što uostalom nije trebalo nikad ni početi…